Tretman je usmjeren na ponovnu uspostavu automatske motorike žvakanja i gutanja. Procjenjuje se posturalni položaj u kojem će se hranjenje provoditi, odnosno mogućnosti dovođenja pacijenta u najoptimalniji položaj. Potrebno je obratiti pažnju na izbor okoline primjerene hranjenju pacijenta.     

Najpovoljniji posturalni uvjeti za normalno hranjene su slobodan sjedeći položaj za stolom u blagovaonici, ili nekoj prostoriji primjerenoj hranjenju. Sjedeći položaj u kojem postoji sloboda pokretanja trupa važan je za  sposobnosti normalnog žvakanja i gutanja hrane. Nemogućnost održavanja trupa u uspravnom položaju, «padanje» trupa prema naprijed, ili pretjerana ukočenost trupa onemogućuje ili otežava normalno žvakanje i gutanje hrane. Pacijentu koji ima problema s posturalnom adaptacijom vlastitog tijela pri hranjenju potrebno je facilitirati odgovarajuće aktivnosti balansa, a prema potrebi moguće je adaptirati okolinu u kojoj se nalazi.

U adaptaciji od koristi će biti izbor odgovarajuće stolice, ili invalidskih kolica, jastuci, ili podlošci od spužve za potporu trupu pri sjedenju. Procjenjuju se sposobnosti funkcionalnog korištenja gornjih ekstremitata u aktivnostima hranjenja. Za normalnu aktivnost hranjenja potrebna je aktivnost obje ruke ( bilateralna aktivnost ). Potrebna je selektivna pokretljivost ruku, fini hvatovi u području šaka i prstiju, te zadovoljavajuća koordinacija pokreta usklađena s vizualnom kontrolom.

Terapeutski pristup u rješavanju ovih problema očituje se u stimulaciji i facilitaciji komponenti pokreta koje su onemogućene, ili se odvijaju u nenormalnim oblicima pokreta. Potrebno je pacijenta koji ima problema u funkciji hranjenja zbog pokretljivosti ruke naučiti najoptimalnijem obliku hranjenja kroz korištenje onih sposobnosti koje su mu preostale (kontrolirane, optimalne funkcionalne kompenzacije ).

Upotreba pomagala u smislu adaptiranog pribora za jelo najmanje je popularna u tretmanu hranjenja, ali u krajnjem slučaju također predstavlja mogućnost za one pacijente koji nemaju potencijala za normalniju funkciju hranjenja. Hranjenje je važna aktivnosti u resocijalizaciji pacijenta. Osim zadovoljavanja osnovne životne potrebe za hranom, normalno hranjenje sadrži i socijalnu komponentu, te predstavlja zadovoljstvo i ugodu. Pacijenti s problemima hranjenja često su onemogućeni u osjećanju mirisa i okusa hrane, a problemi održavanja sjedećeg balansa, žvakanja, gutanja, korištenja pribora za jelo predstavljaju za pacijenta napor i frustraciju. Posebno je neugodno za pacijenta hranjenje u ležećem, ili nekom drugom neprikladnom položaju. Pacijenti kojima je hranjenje napor i frustracija osjećati će nelagodu kada se hrane zajedno s ostalim članovima obitelji. Hranjenje u restoranu, ili u prostoru s većim brojem ljudi može za pacijenta predstavljati veliki psihološki problem. Izbjegavanje, ili nemogućnost hranjenja u zajednici s drugim ljudima povećava pacijentov hendikep i smanjuje njegovu razinu resocijalizacije nakon oštećenja SŽS-a.
Razumijevanjem, analizom i pravilnom procjenom problema pacijenta moguće je probleme hranjenja specifično tretirati na adekvatnoj problemskoj razini. Zbog svoje važnosti i složenosti probleme hranjenja potrebno je procjenjivati i tretirati multidisciplinarno u skladu sa stručnim kompetencijama pojedinih članova rehabilitacijskog tima. Obitelj pacijenta ili njegovatelji također moraju biti educirani o problemima hranjenja i naćinima na koji će sigurno i najlakše integrirati ovu aktivnost  u svakodnevni život.

Adekvatnim pristupom i tretmanom  svih članova tima koji sudjeluju u aktivnostima hranjenja pacijenta ovaj hendikep se može značajno smanjiti, ili potpuno prevladati.