Piše : Suzana Svečnjak Romanić, vft

   Cerebralna paraliza se definira kao grupa neprogresivnih, ali često promjenjljivih motornih oštećenja uzrokovanih lezijom središnjeg živčanog sustava u ranim stadijima razvoja (Kuban i Leviton,1994) Premda lezija ostaje neprogresivna , rezultirajuće oštećenje, nesposobnosti i hendikep mogu biti progresivni.

Učestalost CP određuje se u nas prema Phelepsovom broju; 7 slučaja CP u 1500 poroda.

  Uzrok mnogih slučajeva CP ostaje nepoznat. Kao najčešći rizični čindbenik navodi se niska porođanja težina, zatim asfiksija, neonatalne konvulzije, neonatalna žutica, neonatalna infekcija, instrumentalno vođeni porod, te antepartalna hemoralgija.

Opčenito uzroke cerebralne paralize možemo podjeliti u dvije skupine:
  

   1.Razvojne malformacije mozga
   2.Oštećenje mozga u razvoju

Primarna oštećenja su ona koja su neposredni ili direktni rezultat lezije.
Sekundarna oštećenja se razvijaju u sistemima ili organima kroz vrijeme zbog utjecaja jednog ili više primarnih oštećenja i mogu postati isto tako teška kao primarno oštećenje.

Neurološki problemi povezani s CP uključuju:

Konvulzije i epilepsiju Probleme ponašanja
Mentalnu retardaciju Oštećenje vida
Poteškoće učenja Gubitak sluha
Poremečaji pažnje s hiperaktivnopću Oštećenje govora
Hydrocephalus Poteškoće guranja

Sekundarni utjecaji CP uključuju:

Poremećaje rasta Poremećaje spavanja
Poremećaje ishrane Opstrukciju gornjih dišnih puteva
Aspiracionu pneumoniju Komunikacijski poremećaj
Gastroezofagealni refleks Raspadanje zubi i bolesti desni
Učestale frakture Hernije
Konstipaciju Probleme kontrole mokrenja
Slinjenje

Ortopedski problemi su:

Scoliosis
Dislokacija kukova
Kontrakture zglobova
Nesklad u duljini nogu

 
TIPOVI CEREBRALNE PARALIZE :

 Za kliničku praksu prikladna je jednostavna podjela cerebralne paralize koja razlikuje tri osnovna oblika cerebralne paralize: Spastična, Ekstrapiramidna i Miješana Više od dvije trećine djece ima spastične oblike cerebralne paralize, a otprilike četvrtina djece pokazuje miješanu piramidnu i ekstrapiramidnu simptomatologiju.

Među spastičnim oblicima cerebralne paralize razlikujemo :

Spastična kvadriplegija (zahvačena su sva četri ekstremiteta) -je oblik cerebralne paralize koji obično prati mikrocefalija,mentalna retardacija i epilepsija. Izražen je jaki spasticitet.Na gornjim udovima imamo fleksorno-aduktorno-pronacijski tip spasticiteta, a na donjim udovima prevladava unutarnja rotacija s povišenim ekstenzornim i aduktornim tonusom.

Spastična diplegija je oblik cerebralne paralize s jače izraženim spasticitetom na donjim udovima, dok spasticitet na gornjim udovima može biti i diskretan.Mentalni deficit i konvulzije nisu rijetki, ali su manje česti nego u slučajevima spastične kvadriplegije.

Spastična hemiplegija je najčešći oblik cerebralne paralize.Prisutna je jednostrana spastična kljenut. Zahvačena je samo jedna strana tijela. Obično polovica ove djece ima epileptičke krize.
Spominju se i pojmovi spastične paraplegije (samo donji udovi),monoplegije (samojedan ekstremitet) i triplegija( zahvaćena tri ekstremiteta).

   Kod spastične cerebralne paralize imamo otpor pasivnim pokretima, odnosno rezistenciju kod istezanja.Normalni mišići rade u parovima:- kada se jedna skupina mišića kontrahira, druga se skupina mišića relaksira da bi se mogao izvršiti pokret u željenom cilju. Spastični mišići su aktivni zajedno i blokiraju normalan pokret.To se zove kontrakcija.

Ekstrapiramidni oblici cerebralne paralize

- karakterizirani su pojavom različitih nevoljnih kretnji, štoje posljedica oštećenja ekstrapiramidnog motoričkog sustava(bazalni ganglij, mali mozak). Ti se poremećaji manifestiraju kao atetoza, horeoatetoza, distonički oblici , kongenitalna cerebralna ataksija. Klinička slika ekstrapiramidalne cerebralne paralize razvija se postupno i polagano.

Miješani oblici cerebralne paralize imaju kombinaciju spasticiteta i ekspiramidalne fenomenologije.

TRETMAN

   Načela tretmana su: inhibicija abnormalne posturalne refleksne aktivnosti kako bi se smanjio hipertonus kod spastičlne i kod mnoge atetoidne djece,fascilitacija normalnog posturalnog položaja i pokreta na osnovi što više normalnog mišićnog tonusa,povećanje posturalnog refleksnog tonusa i regulacija recipročne mišične funkcije.

Prema Stamer, 2000 suvremeni NDT pristup ima nekoliko važnih koncepata:

-Dijete se procjenjuje kao jedinstvena osoba koja zivi u specifičnoj obitelji s jedinstvenim potrebama.Razmatra se djetetov sadašnji i budući život u planiranju ciljeva tretmana.Cilj tretmana je povećanje funkcionalnih vještina.

-Terapeut koristi znanje o normalnom razvoju kako bi razumio mnoge i različite načine razvoja djetetovih vještina.Znanje o normalnom razvoju pomaće mu razumjeti, zašto dijete sa CP ne može izvesti određene vještine.Međutim djcea sa CP ne slejde normalne razvojne oznake.Normalne razvojne skale mogu biti upotrebljene u determiniranju postojanja problema, one nikada nece biti upotrebljene kao mjerilo uspjeha tretmana.

-budući da se tretira poremećaj pokreta, tretman je aktivni proces. Motorne vještine zahtjevaju integraciju mnogih tjelesnih sustava.Identificiraju se problemi koje dijete ima s pokretima i kako ti problemi utječu na funkciju.

-Tretman je timski. Ni jedan profesionalac ili član porodice ili stručna osoba ne mogu vidjeti sva moguća oštećenja,funkcionalna ograničenja ili nesposobnosti prisutne u djece sa CP.

   Koncepciju tretmana djeteta sa CP Vojta je razvijao usporedo sa Bobathom, ali se one bitno razlikuju. Dok u osnovnim ciljevima Bobath inhibira patološke aktivnosti kako bi omogućop razitak normalnih položaja i pokreta.Vojta odmah provocira aktivnosti pojedinih segmenata. Terapijski koncep koji je razvio Vojta opisuje na sljedeči način:"Pomoću tretmana na načelima refleksne lokomocije natreniraju se pojedine sposobnosti(kao hodanje,tjelesno držanje i dr.) već se nastoji u središnjem živčanom sustavu probuditi i omogučiti urođeni,ontogenetski motorički program"

  Postoje još i drugi terapeutski pristupi. Najnoviji je TAMO terapijski pristup(Tscharnuter Akademie for Movement Organisation). Umjesto učenja i uskladištenja svakog individualnog pokreta možemo učiti opća pravila koordinacije koja možemo primjeniti kod različitih vještina pokreta.

Postoje tri pristupa terapiji:

Mehanički tretman -temelji se na mišičnoj snazi,pokretljivosti zglobova,gravitaciji,masi i posturalnoj stabilnosti.

Neurološki tretman- temelji se na različitim aspektima neurologije,
- p e r i f e r n i- koji upotrebljava eksterocepciju i propriocepciju da olakša ili inhibira mišićnu akciju.
-c e n t r a l n i - koji se temelji na promjeni poremećaja, ako ne strukture, onda barem funkcije oštećenog središnjeg živčanog sustava.
-e d u k a c i j s k i - u koje intervencija postaje više edukacija nego tretman.

  Nalaze se elementi istine u svakoj tehnici. Isto tako nije vjerovatno da bi samo jedna bila prava. Svaka terapeutska relacija ima dvije strane: pacijent sa svojim potrebama i terapeut sa svojim vještinama.To znači da će potrebe djeteta, vještina terapeuta, socijalni,kulturni,geografski i financijski čindbenici odrediti koja je terapija "prava " za pojedino dijete (Bruce Gans).Postoji opće prihvaćeno stajalište da je rani tretman važan.

  Osim fizikalne terapije primjenjuje se radna terapija, govorna terapija, slušna terapija, očna terapija, ortopedska kirurgija, i medikametozna terapija mišičnih relaksatora i antikonvulzivna terapija.

Suvremeni lijek kojemu je glavna indikacija botulinim toxin(BotoX), koji se daje u mišić da oslabi spasticitet.

  Danas za djecu s CP postoje vrtići tipa Montessori vrtića koji također ima vrlo dobar učinak na razvoj vještina I aktivnosti svakodnevnog života te samim tim poboljšanje kvalitete života dijeteta I  socijalizaciju.