Najpoznatiji dio koljenog zgloba uvjerljivo je njegova najmanja sastavnica, mali meniskus. Načinjen od hrskavice i nalik mladom mjesecu ili slovu "C", on šutke odrađuje svoju na baš zahvalnu ulogu sve dok može izdržati napore i stres koje pred njega svakodnevno postavljamo. Kada napokon posustane pa se ošteti ili pukne, koljeno se blokira, često otekne i postane potpuno neupotrebljivo, a jedini izlaz je oprativni zahvat.

            Osnovna je uloga meniskusa stabilizacija koljena pri pokretanju. S obzirom da je glavica zgloba u obliku valjka, a čašica vrlo plitka, gotovo ravna, uvijek postoji opasnost od klizanja i iskliznuća. Tu opasnost smanjuje upravo meniskus koji je smješten na rubu čašice čineći je dubljom. To pojednostavljeno znači da smo sa meniskusom od plitkog dobili duboki tanjur. Da ne bi sve bilo tako jednostavno, pobrinula se sama priroda, pa tako u koljenu imamo dvije odvojene zglobne čašice, što znači i dva meniskusa (vanjski i unutarnji).

            Određene kretnje u koljenu mogu oštetiti meniskus. Takve su kretnje obično brze i nenadane, kada mišići i tetive svojom akcijom ne stignu fiksirati sve segmente, pa se zglobna čahura i ligamenti jako naprežu, a zglobna glavica vrši jaki pritisak na sam meniskus ili meniskuse. Oštećenje se može dogoditi od jednom, ali je češća situacija zbir malih oštećenja koja na kraju rezultiraju puknućem, uz već spominjani otok i blokadu koljena, te nemogućnost njegova pokretanja. Kada se to dogodi nikakva konzervativna terapija ne daje dobar rezultat, već samo operacija, a danas se ona izvodi pomoću artroskopa i na koži ostavlja vrlo mali trag u vidu dva centimetarska reza, po jedan sa svake strane zgloba. Nakon operativnog zahvata oporavak je vrlo brz, te se hoda već drugi dan, a sportaši trče nakon sedam dana od zahvata. Kako to, pitati ćete se, ako je meniskus toliko bitan za funkciju koljena? Jedan je razlog kompenzacijska sposobnost koljena koja se vidi u jače zategnutim tetivama koje okružuju i stabiliziraju zglob. Drugi je razlog nastojanje tijela da nadomjesti odstranjeni meniskus, pa tako nastaje tvorba slična njemu, ali sačinjena od tkiva koje ima slabije karakteristike no hrskavica. Tako nakon relativno kratkog vremena od ozljede i operacije zglob postaje potpuno sposoban za punu funkciju.

            Druga su priča manja oštećenja meniskusa koja izazivaju bol i manje blokade u koljenu, ali ne ugrožavaju kretanje. Liječenje takvih stanja može biti različito, ali je u osnovi neoperativno. Kroz praksu se pokazalo da klasična fizikalna terapija djeluje tek na upalu i bol, te se redovito upotrebljavaju ultrazvuk, laser, magentoterapija i elektroterapija. No,  tek vježbanje i to usmjereno i redovito, može dovesti do stabilizacije koljena i to putem povećanja snage mišića butine i lista, koji tada bolje i kvalitetnije prenose sile kretanja u svim smjerovima. To znači i da su pritisci na meniskus manji, kao i rizik daljnjeg njegova ozljeđivanja. Osim same grube snage i izdržljivosti mišića, valja u kasnijoj fazi unaprijediti brzinu reakcije, balans, te eksplozivnost, a sve u cilju daljnje prevencije ponovnog ili novog ozljeđivanja.

            Valja napomenuti da je dijagnostika meniskealnih lezija poseban problem. Klasičnim fizikalnim pregledom (kada liječnik vrti koljeno i radi na njemu testove), može se postaviti tek sumlja na ovu dijagnozu. Vrlo često oštećenja hrskavice i meniskusa imaju gotovo identične siptome, a njihovo liječenje u konačnici može biti bitno drugačije. Magnetska rezonanca kao vrlo precizna pretraga može povećati sigurnost, ali se i tu događaju pogreške (iako rijetko). Tek artroskopskim ulaskom u koljeno i direktnim vizualnim pregledom može se sa sigurnošću utvrditi uzrok bolova i zakočenja, nakon čega slijedi i odluka o daljnjim zahvatima u liječenju. No artroskopija je ipak operativni zahvat, iako minimlno invazivan i sa neznatnim rizikom, činimo ga tek kod većih ugroza mobilnosti samog koljena.

            Dugogodišnje praćenje onih pacijenata koji su u prošlosti artroskopski uklonili jedan ili oba meniskusa iz jednog ili oba koljena pokazalo je da imaju veću šansu razviti osteoartritis, odnosno artrozu koljena brže od onih kojima meniskus nije oštećen i uklonjen. Tako danas ortopedi nastoje spasiti tu malu hrskavičnu tvorbu kada god je to moguće, što će reći da nije rijetkost da se umjesto potpune menisketomije (uklanjanja cijelog meniska) čini parcijalna, ili kod specifičnih oštećenja čak i šivanje meniska.