Osim boli na pritisak i prilikom čučnja, tipična je  bolnost nakon dugog sjedenja sa koljenom u savijenom položaju, npr. u automobilu ili za vrijeme kazališne ili kino predstave, pa se ta pojava  zove "znak kinematografa". Kada se pojave ovakvi simptomi, dobro je učiniti dodatne pretrage kako bi se objektivizirao nalaz, a to je najbolje ultrazvučnom dijagnostikom, jer osim potvrđivanja kliničke dijagnoze, važno je utvrditi i stadij u kojem se bolest nalazi.

Pored prenaprezanja kao najvažnijeg faktora, na razvoj skakačkog koljena može utjecati i postojanje "X" i "O" nogu zbog nepravilnog prijenosa opterećenja kroz tetivu i patelu, zatim slabost nekih mišića kuka i trbuha koji imaju svoju ulogu u samom skoku, jer takvo stanje dodatno povećava pritisak na tetivu quadricepsa. Isto je tako riziko faktor i nedovoljna istegnutost ili skraćenje mišića stražnje lože natkoljenice, koji u tim okolnostima pretstavlja dodatni otpor opružanju koljena. Tvrde sportske podloge, kao i neodgovarajuća sportska obuća mogu pridonjeti razvoju ovog bolnog sindroma. Sve ovo govori o potrebi prevencije unutar trenažnog procesa, prije svega kroz redovito i kompletno istezanje, a zatim i kroz jačanje proporcionalno slabijih mišića koji sudjeluju u skoku ili trčanju, kao i o doziranju opterećenja u treningu, te osiguranju dovoljnog vremena za odmor i oporavak. No, kada do ozljede i dođe vrlo je važno terapiju započeti odmah, jer je malo vjerojatno da će ovaj sindrom, kao možda neki drugi, proći sam po sebi.

Isprva liječenje započinjemo primjenom leda (krioterapije) na bolno mjesto, te mirovanjem. Kod izrazito akutnih stanja nije na odmet i medikamentno liječenje. Led u ovoj fazi smiruje upalu i smanjuje bol, što je izuzetno bitno za nastavak samog liječenja. Nakon tri do pet dana nastavlja se sa toplo-hladnim procedurama, laserom , ultrazvukom , elektroterapijom te magnetoterapijom, a sve u svrhu ubrzavanja cijeljenja tetive i njenih pripoja. U kombinaciji sa fizikalnim agensima kreće se  u jačanje quadricepsa i to najbolje vježbanjem sa ispruženim koljenom, malim opterećenjem i velikim brojem ponavljanja. Takav pristup omogućuje postupno jačanje mišića uz poboljšanje cirkulacije u tetivi, a bez izazivanja dodatnih oštećenja. Dalje je svakako bitno istezanje, pogotovo mišića stražnje lože natkoljenice i potkoljenice, te jačanje mišića kuka i trbuha. Dobrima su se pokazale  vježbe na dasci za balansiranje koje uključuju interakciju živčanog sustava, zglobnih receptora, mišića, tetiva i ligamenata. U kasnijoj fazi liječenja, uključuju se i vježbe snage i izdržljivosti u punom obimu.

U posljednjih se desetak godina velikom pomoći u liječenju jednog dijela sindroma prenaprezanja, naročito onih koji se ne smiruju po primjenjenom konzervativnom liječenju,  pa tako i skakačkog koljena pokazala i terapija udarnim valom (ESWT).

Važno je za cijelo vrijeme liječenja provoditi tzv. alternativni trening za neozlijeđene dijelove tijela kako bi se održala izdržljivost organizma (npr. plivanje, vježbe snage itd.), a sve zajedno činiti vrlo strpljivo, jer terapija skakačkog koljena može trajati i više mjeseci. Operativno se liječenje primjenjuje vrlo rijetko i to tek onda kada svi ostali terapijski postupci nisu dali željene rezultate.

 Osgood- Schlatter- ova bolest ili sindrom varijanta je skakačkog koljena koja zahvaća u glavnom adolescente, a statistika kaže da je to jedan od najčešćih sindroma u toj razvojnoj dobi. Bolovi se kod ovog stanja javljaju sa prednje strane koljena, no za razliku od skakačkog koljena, bolovi i otok smješteni su nešto niže, na hvatištu tetive kvadricepsa (odnosno ligamenta patele) na potkoljenicu, preciznije na goljeničnu kost ili tibiju. Simptomi se javljaju kao i u skakačkog koljena, nekada su praćeni otokom, a pojačavaju se pri kretanju ili fizičkoj aktivnosti.

Na mjestu hvatišta tetive za kost postoji koštana izbočina ili kvrga, koju je vrlo lako napipati ispod samog koljena, jer se nalazi plitko ispod kože. U djece koja još nisu završila rast, ta ista koštana kvrga nije kompletno srasla sa goljeničnom kosti, već je između njih umetnuta vrlo tanka hrskavična ploča. Njena svrha je omogućiti daljnji rast same kosti i spomenute kvrge, pa tako i rast djeteta, odnosno rast mišića i tetive. Kod preopterećenja na tom dijelu sustava za pokretanje, što će reći kod pretjeranog trčanja, skakanja i općenito intenzivne sportske aktivnosti, može doći do iznimno jakih sila vučenja koje tetiva prenosi na koštanu kvrgu, pa samim tim i na hrskavičnu ploču. U neke djece cijela ta situacija može rezultirati upalom hrskavične ploče uz prateće bolove i nemogućnost hodanja nizbrdo, trčanja ili skakanja. To stanje naziva se i Osgood- Schlatter-ova bolest.

 Od velike je važnosti odmah prepoznati ovo oboljenje. Kod malih se sportaša ono često previdi ili zanemari, a može se i zamijeniti sa bolovima kod pada na koljeno, specijalno u sportovima poput odbojke i rukometa, gdje su padovi sastavni dio igre. Kada se dijagnosticira, nužno je odmah smanjiti intenzitet sportsake aktivnosti, a u nekim je slučajevima i potpuno ukinuti. Zatim slijedi protuupalna terapija, u kojoj je najefikasniji upravo led, a moguće je primjeniti i neke metode fizioterapije (poput magnetoterapije, elektroterapije, a u kasnijoj fazi i laser). No, možda je najvažnije nastojati otkriti je li nešto van samog sustava za opružanje koljena i prirođene preosjetljivosti na sile vučenja uzrokovalo ovakvu upalu. Tako plodno tlo za ovu ozljedu može pripraviti cijeli niz stvari, od sportskih aktivnosti na tvrdoj podlozi, preko neadekvatne obuće, preintenzivnog trenažnog procesa, neredovitog treniranja, pa sve do skraćenih mišića usljed brzog rasta, spuštenih svodova stopala ili nepravilne tehnike trčanja ili skoka.

 Nakon što je smiren ili barem ublažen prvotni upalni proces, proces daljnjeg liječenja identičan je onome u skakačkog koljena. Uz to, važno je u kontaktu sa trenerom prekontrolirati tehniku trčanja i skoka, te odrediti maksimum opterećenja koje ozljeđeni adolascent može podnjeti bez da se dodatno ozlijedi. Sam povratak u sportsku aktivnost treba biti iznimno polagan, uz redovite kontrole liječnika specijaliste i fizioterapeuta. Isto tako, valja biti vrlo strpljiv u cijelom tom procesu i stoga što se jednom započeti upalni proces smiruje vrlo polagano, pa cijelo liječenje može potrajati i više mjeseci. Korištenje steznika i ortoza za koljeno treba dogovoriti sa stručnjakom, a nikako ih aplicirati po vlastitom nahođenju.